Pozdrav, mi smo Amalia i Alma. Učenice smo 5. b razreda i novinarske grupe Osnovne škole Popovača. S obzirom na saznanje da se od početka školske godine spominje 130-ti rođendan škole, tako smo čule da u našoj školi radi puno djelatnika koji su nekada ovdje bili učenici. U dogovoru s našom učiteljicom Tamarom odlučile smo ispitati tko je sve išao ovdje u školu, a sada radi ovdje i što se sve promijenilo od tada. Najviše nas je zanimalo jesu li učitelji, koji su ovdje nekada išli u školu i bili učenici kao mi sada, ikada pomišljali da će jednoga dana biti učitelji i djelatnici baš u ovoj školi i koje razlike primjećuju.

Učiteljica engleskoga jezika – Dunja Mijović

“Iskreno nisam nikada mislila da ću raditi u školi u kojoj sam se školovala. Primjećujem razlike u načinima predavanja, neke stvari više nisu iste kao što su nekad bile. Ponašanje djece se više promijenilo, djeca više nisu toliko pristojna kao što su nekad bila tako da su veće razlike u ponašanjima djece nego učitelja.”

Učiteljica hrvatskoga jezika – Martina Tutić

“Ne, nikad nisam mislila da ću raditi u istoj školi u kojoj sam se školovala. Nije mi uopće padalo napamet da bih mogla doći raditi ovdje. Ima dosta razlika u načinima predavanja nekada i danas, a što se tiče ponašanja djece, i nekada je bilo nestašne djece, ima ih i danas, ali uočljive su dosta razlike u nestašluku.”

Učiteljica razredne nastave – Željka Ćupić

“Mislila sam da neću raditi u ovoj školi koju sam pohađala, ali u potpunosti odbacila tu mogućnost. Primjećujem velike razlike nekada i danas. Mi smo nekad više poštovali svoje učitelje,slušali smo ih, nije bilo interneta, pa smo sve informacije dobivali u školi. Škola nam je bila puno zanimljivija, voljeli smo ići u školu, voljeli smo se više družiti uživo, nismo bili na društvenim mrežama. Puno toga je drugačije nego što je bilo. I danas i nekad je bilo nestašne, nemirne djece možda i malo zločeste, toga je uvijek bilo, ali mislim da smo više poštivali odrasle, više smo slušali, mislim da smo se više igrali vani, družili međusobno, a razlike ima, ali na kraju djeca su uvijek djeca.”

Socijalna pedagoginja – Martina Šterijovski

“Nisam mislila da ću raditi u školi u kojoj sam se školovala. Primjećujem razlike u odnosima između učenika i učitelja. Kada sam ja išla u ovu školu učitelji su bili malo stroži, ustvari dosta stroži nego što su sada i učenici su puno više iskazivali poštovanje prema učiteljima i prema starijim osobama. Kada su učitelji ulazili ili prolazili hodnikom, učenici su se razmaknuli i omogućili su učitelju da prođe, što danas nije slučaj; učenici su učiteljima otvarali vrata, pozdravljali ih, ne samo u školi nego i oko škole, općenito odnosili su se prema starijima s poštovanjem. Razlike u ponašanju djece su prilično vidljive, djeca su puno slobodnija u komunikaciji, u razgovoru, u izražavanju svojih mišljenja, stavova i potreba, mislim da je ovo dobro što se učenici osjećaju slobodnije prema učiteljima, što im više govore, više se osjećaju sigurno i komforno pa im mogu reći neke stvari; povjeriti neke stvari, što je prije bio puno rjeđi slučaj.”

Kuharica – Verica Đurečić

“Nisam nikada razmišljala da ću ikada biti tu u školi kao djelatnik. Razlike koje primjećujem je da su se nekada više učitelji poštivali i bili su nam strah i trepet, a i odnos je bio drugačiji nego danas. Danas su djeca slobodnija prema učiteljima. Rekla bih da nisu nešto velike razlike u ponašanjima jer i onda smo bili nestašni i bilo je pojedinaca koji su bili jako aktivni i radili su nepodopštine, a ima i danas takvih.”

Spremačica Đurđa Škrnjug

“Nisam nikada pomislila da ću raditi u školi u kojoj sam se školovala. Nekad su se učitelji poštivali i djeca su puno više radila i držala su se reda. Jako, jako, jako su vidljive razlike u ponašanju djece nekada i sada, nažalost u negativnom smislu. Danas djeca gotovo ne poštuju starije. Ne svi, nećemo generalizirati, ali ih ima puno. U ovoj sam školi preko trideset godina i jako puno se promijenilo, nedostaje poštovanja. Svaka čast djeci koja su kulturna i koja poštuju.  Svaka čast dobroj djeci, ali žalosno je to što ste vi u manjini. Odlični, vrlo dobri učenici su danas u velikoj manjini, koliko ja vidim. Nekada ih je bilo puno više, nekad smo mi imali puno više djece koja su išla na županijska, na državna natjecanja i oni su se tome veselili, a danas im je sve svejedno. Prvo se ne poštuju učitelji, a drugo čim ne napišeš zadaću, ne riješiš radnu bilježnicu, ne naučiš pjesmicu napamet, ne znaš se snalaziti iz geografije ne karti, to nije samo tvoje neznanje, to je nepoštivanje učitelja. Učenici ako ne znaju, njima je to smiješno. Sva sreća da su ukinuti mobiteli pa se nešto više družite. Nekada su djeca tu na dvorištu igrala gumi-gumi, dečki i cure lovice, igrali su školice. Danas? To se samo nagurava, bezobrazni su jedni prema drugome, rugaju se. Uglavnom nije dobro!

Učitelj razredne nastave – Mladen Bago

Kad sam bio dijete nisam razmišljao da ću jednoga dana biti učitelj, mislio sam da ću postati auto-mehaničar! Naravno da primjećujem razlike u predavanjima, razlika je puno. Razlika je zbog same činjenice da je nekada u školi bilo puno više djece nego danas i bilo je puno teže nastavnicima svladati predviđeno nastavno gradivo zbog toga što je bilo potrebno pregledati sve te dječje radove, a u mojem prvom razredu kada sam ja išao u školu bilo je četrdeset i troje djece. Možete zamisliti jedan takav razred s četrdeset i tri učenika, a mogu vam reći još jednu činjenicu da ih je ponavljalo čak sedam!  Prvi razred, da, nisu uspjeli sve svladati!  Bilo je ponavljača više nego danas, a to ponavljanje je bilo korisno za tu djecu jer su tako svladali gradiva koja su im potrebna za drugi razred. Nekada su djeca osjećala više poštovanja prema nastavnicima, vjerojatno zbog strožeg odgoja kod kuće. Tada su roditelji bili strogi, bili su ti koji su djeci ulili veću dozu straha i djeca su dolazila u školu s osjećajem poštovanja prema učiteljima i nastavnicima, bili su pažljiviji jer su znali da će ukoriti u školi, a kada sam ja bio u školi bilo je i raznoraznih kazni pa, čak i fizičkih koje nisu bile u redu, ali su bile u to vrijeme, koje nisu bile u redu ni onda ni sada i djeca su se naravno bojala jer su znala da ako u školi dobiju neku kaznu, da će biti kažnjeni i kod kuće. Mi sada primjenjujemo metode koje su u redu i svojim autoritetom i ponašanjem nastavnici mogu uspostaviti red i dobro ponašanje djece u školi. To je moguće, samo treba puno iskustva!

Učiteljica njemačkog jezika – Valentina Šporčić

Osnovnu školu Popovača pohađala sam prije tridesetak godina od 5. do 8. razreda putujući školskim autobusom iz Volodera. Poučavanje drugih mi je kao djetetu bila prva ljubav jer su mi učiteljice i učitelji bili najveći uzori. Tako sam ponekad znala maštati da ću postati učiteljica u našoj školi dok sam još stanovala u Voloderu. Za vrijeme i nakon studija njemačkog jezika i književnosti i etnologije te preseljenja u Zagreb sam vjerovala da ću zauvijek raditi u Zagrebu i baviti se marketingom. No, za vrijeme pandemije koronavirusa odlučila sam se vratiti svojoj prvoj ljubavi – poučavanju njemačkog jezika i radu s djecom i velikim čudom našla sam se u učionicama škole koju sam pohađala, no ovaj put u ulozi učiteljice. Voljela sam sve predmete čak i kod najstrožih profesora jer sam jako voljela učiti. Vjerujem da biste me nazvali pravom štrebericom, ali nikad to nisam požalila jer svaki trud se na kraju isplati. Za učenje smo tada koristili samo udžbenike i bilježnice. Na satovima smo puno pisali, rješavali zadatke i odgovarali na pitanja. Nije bilo interneta i istraživačkih zadataka, kao i zadataka u skupinama i paru. Bilo je dana kada sam mislila da će mi ruka otpasti od pisanja jer nije bilo printera, računala i online dokumenata. Osnovnoškolsko vrijeme mi je ostalo u jako lijepom sjećanju. I tada su nam odmori bili najomiljeniji. Igrali bismo gumi-gumi, pisali spomenare ili ispunjavali leksikone s ludim pitanjima, ispitivali jedni druge gradivo, a naravno bilo je i ljubavnih poruka. Jednostavno nismo znali za dosadu. Jako me veseli što se djeca u našoj školi danas druže i igraju za vrijeme odmora i ne vise na mobitelima. Nadam se da ću zajedno s vama stvarati lijepa sjećanja na vaše školske dane. Vjerujte mi kada vam kažem da je to najbezbrižnije i najljepše doba odrastanja.

Ravnatelj škole – Dražen Mlakar

„Nisam pomišljao da ću raditi baš u ovoj školi. Postoji puno razlika u načinu rada učitelja i škole, a i u ponašanju djece. Kada si dijete onda vidiš ponašanje velikih na drugačiji način, a opet kada odrasteš vidiš ponašanje djece na potpuno drugačiji način. Tako da i nekada i sada ponašanje djece je gotovo pa isto, ali iz kuta gledanja nama sve izgleda kako godine idu drugačije.“

Učiteljica povijesti – Manuela Kujundžić

„Nikada nisam pomislila da ću raditi u školi u kojoj sam se školovala. Otišla sam u Zagreb u srednju školu i nikad nisam mislila da ću se vratiti u svoju staru školu i raditi tu, iako sam često sanjala da predajem u školi kada sam studirala. Primjećujem razlike u predavanjima danas i nekada, danas se pokušava više razgovarati i pitati učenika što misle. Nas je rijetko kada itko pitao što mislimo i strogoća učiteljska je bila puno veća nego što je danas. Odnos učenika i učitelja se isto jako promijenio, danas se svi zajedno smijemo i zabavljamo dok nekad nije bilo tako.

Učitelj biologije – Mateo Smetko

Imao sam odlično društvo i zbog toga sam ostao u školi. Dosta učitelja su mi danas kolege. Nekada su u učionicama bile zelene klupe, a danas su bijele, projektore su zamijenili monitori, odnos s učenicima je nešto opušteniji.

Učiteljica engleskog jezika – Snježana Pavić

Kada sam bila učenica, bilo mi je zanimljivo. Voljela sam ići u školu, sjedila sam u klupi s bratom Draženom. U školi sam se osjećala kao da dolazim doma. Danas su razredi puno manji nego kada sam ja išla u školu.

Učiteljica razredne nastave – Tena Mlakar

Nekada, kao djevojčica, kod kuće sam se uvijek igrala škole glumeći i oponašajući svoju učiteljicu u nadi da ću jednoga dana baš kao i ona raditi u našoj školi i imati svoj razred. Moje su se želje ostvarile. Moja učiteljica danas je moja kolegica. Kada sam počela raditi, bilo mi je iznimno neobično što su moji učitelji sada moji radni kolege. Svi su mi pružili toplu dobrodošlicu kao novoj učiteljici. To su osobe koje me poznaju od djetinjstva, uz roditelje su me odgajali i podučavali, pa ih stoga i sad, a tako će biti i u budućnosti, gledam i poštujem kao učitelje, ne samo školske nego i životne. Puno se toga promijenilo otkada sam hodala hodnicima škole kao učenica. Nekadašnje generacije učenika i današnji učenici imaju različite pristupe učenju, interakciji i disciplini. Jedna je od najočiglednijih razlika prisustvo tehnologije koja se odražava i na načine predavanja učitelja. Nekada se nastava oslanjala na knjige, papir i olovku, a informacije su se tražile u knjižnicama, dok se danas za istraživanje, komunikaciju i učenje koristimo informacijskim tehnologijama. Danas, kao odrasla osoba, mogu reći da je užitak raditi ono što voliš. Baš kao što je i moja priča započela u Osnovnoj školi Popovača, ponosna sam što mogu sudjelovati u stvaranju novih priča budućih naraštaja.

Učiteljica matematike – Marcela Prebeg

Voljela sam ići u školu jer smo I tada imali brojne izvannastavne aktivnosti na koje sam rado išla. Mnoge od njih vodile su nas na razna putovanja, što nas je sve posebno veselilo. Sjećam se i divnih uniformi koje smo imali kao članovi školskoga zbora.

Učitelj razredne nastave – Dražen Čukelj

Kada sam ja bio učenik ove škole, u školi je bilo puno strože nego danas, no bilo je veselo i lijepo. U školu se išlo u dvije smjene, ujutro i popodne. Djeca su bila drugačija i bilo je lakše učiti.

Spremačica Gordana

Iz osnovne škole najviše pamtim učitelja u PŠ Voloder, Mirka Putrića, koji nas je sve naučio, a između učenja nas je vodio u šetnju. U “velikoj” školi bilo je drugačije – više obveza, više učenja, slobodnih aktivnosti, ali i druženja. Danas sam djelatnik te škole i ni za što to ne bih mijenjala.

Školska računovotkinja – Dubravka Tadić

Pamtim svoje učeničke dane. Bilo je lijepih dana i manje lijepih. Danas mislim da je sve drugačije. Meni je posebno velika promjena jer zaposleni ljudi koje sam tada gledala, danas sam to postala sam ja.

Učiteljica razredne nastave Renata Jambrešić

Prva četiri razreda završila sam u Područnoj školi Voloder koja je tada pripadala popovačkoj školi, a krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća bila sam učenica naše škole. Bilo nas je mnogo, sjećam se da su nas iz Volodera odvozila i dovozila dva autobusa, a putovanje je bilo zanimljivo…čuo se žamor, smijeh, ponekad i pjesma. Pravilo je bilo da na zadnjim sjedalima smiju sjediti samo osmašice pa su svi mlađi jedva čekali ići u osmi razred kako bi napokon mogli sjesti na ta “važna” sjedala. Čekajući prijevoz cure su igrale gumi-gumi, a dečki ganjali loptu. Većina je nastavnika bila poprilično stroga. Učili smo, čitali, pjevali u zboru, glumili u predstavama, šili smo na predmetu koji se zvao Domaćinstvo, učili smo prepoznavati ljekovito bilje, natjecali smo se, sudjelovali u različitim akcijama – uređivali okoliš, brali grožđe, priređivali zabave pomoću kojih smo skupljali novce za izlete. Bilo mi je lijepo i već sam tada znala da ću biti učiteljica.

Učiteljica razredne nastave – Snježana Šket

Bilo mi je jako lijepo kada sam bila učenica ove škole. Više smo se družili nego što se djeca danas druže jer nije bilo mobitela. U nižim razredima igrali smo gumi-gumi. Učitelji su nekada bili stroži, kao i roditelji.

Učiteljica razredne nastave – Željka Šimić

Jako sam voljela ići u školu. Sjećam se prvog dana prvog razreda i svoje učiteljice Miroslave koju sam jako voljela. U razredu nas je bilo 34, zaista mnogo. Uglavnom smo se svi družili i zajedno igrali. Za vrijeme sata morali smo biti tihi i pristojni, postojale su i određene kazne za neposluh, koje smo pokušali izbjegavati ali su nas kad tad zadesile. Veliki odmori bili su veseli i zaigrani, igrali smo gumi-gumi, nosili razne sličice koje smo razmjenjivali, kako i papirnate salvete koje smo mi djevojčice voljele skupljati i razmjenjivati. Naša je učiteljica vodila folklornu skupinu pa smo kao razred nastupali na brojnim školskim priredbama. Voljela sam Hrvatski jezik , Likovnu kulturu, a kasnije i Engleski jezik i Prirodu. To si mi nekako bili omiljeni predmeti. U višim razredima bilo je mnogo strogih učitelja. Na hodnicima smo za vrijeme odmora uglavnom ponavljali za slijedeći sat i s velikim se strahopoštovanjem mimoilazili s učiteljima.  Često smo sudjelovali u raznim berbama kao što su grožđe, jabuke ali i u čišćenju okoliša škole. Omiljena izvannastavna aktivnost bila mi je Prva pomoć i Prometna grupa. U osmom sam razredu odlučila biti učiteljica i nikada nisam požalila. Volim svoj posao i rad sa svojim učenicima. Veselim se njihovim uspjesima u učenju i radosnim osmjesima kada ujutro dolaze u školu, a osobito svoijim bivšim učenicama koje su odlučile postati učiteljice. Zaista je lijepo biti učiteljica, a posebice učiteljica u Osnovnoj školi Popovača.

Učiteljica razredne nastave – Ružica Bertolan

Kao osnovnoškolka živjela sam u Gornjoj Jelenskoj i prezivala sam se Novotny.  Tamo sam završila četverorazredno školovanje. Iz tog vremena vrlo upečatljivo sjećanje mi je ostalo na prvi dan dolaska u 1. razred, godine 1969. Bio je lijep, sunčan dan. Učionica nam je bila na katu školske zgrade. Drugarica nas je uvela u učionicu u kojoj sam ugledala drvene dugačke klupe, ujedno spojene sa sjedalima. Sjela sam u drugu klupu, a pored mene je sjela djevojčica koju do tada nisam poznavala jer je živjela na drugom kraju sela. Obje smo imale obučene „svilene „ haljinice. Njena je bila roza boje a moja svijetlo plava. Kriomice smo se pogledavale i promatrale. Ubrzo smo stupile u kontakt te izmijenile svoja imena, upoznale smo se. Mada sam u razredu imala već odavno poznatih prijateljica, susjedica, novo upoznata djevojčica postala je moja najbolja, dugogodišnja prijateljica. Izmjenjivale smo sve svoje misli, želje i tajne. Cijelo osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje smo se družile i zajedno sjedile. Na svakoj razrednoj slici smo jedna pored druge. Kao i svi ostali učenici, i mi smo imale prve simpatije. Bilo je to vrijeme kada smo svoje osjećaje prema dječacima ili obrnuto, izmjenjivali kriomice na papirićima. Od ušteđenog džeparca, dječaci su nam kupovali i poklanjali čokoladice, a mi smo jedna drugoj bile dostavljačice tih čokoladica.  U višim razredima o svojim simpatijama pisale smo u leksikonima pod inicijalima. Spomenari i pjesmarice ispunjene tekstovima pjesama omiljenih pjevača i pjevačica bili su sastavni dio naših torbi. Sjećanje na događaj iz školovanja u Popovači dolazi iz 5. ili 6. razreda. Naime, banka je raspisala natječaj o literarnom radu na temu o štednji. Moj sastavak je bio nagrađen. Dobila sam štednu knjižicu s malim novčanim pologom, pisaći i geometrijski pribor. Za mene je to bio doživljaj koji, eto, još pamtim jer smo većina učenika skromno živjeli. Bilo je divno biti dio tog vremena koji se po mnogočemu razlikovao od današnjeg. 

Učiteljica razredne nastave – Antonija Arnautović

Iz klica moga postojanja niknuo je poziv koji sam kao djevojčica doživljavala u svom domu, a onda u školi shvatila činjenicu da se, osim znanja, mora s djecom biti čovjek. U to me je, uz roditelje, uvjerila moja učiteljica Mirjana zračeći upravo tom čovječnošću koju nam je osmijehom uvelike dijelila. Upravo to je postao temelj mojoj odluci da postanem učiteljica koja će sa svojim učenicima razgovarati kao s odraslim ljudima, kako me je već tada učio Milivoj Matošec u romanu Strah u Ulici lipa. Nakon studija radovala sam se što su mi se vrata moje škole širom otvorila i bila sam primljena među učitelje koji su me učili i s njima dijelila moć najuzvišenijeg zvanja koje iz sjemena stvara „stablo velo“ i šalje ga graditi i osvjetljavati putove u svijet budućnosti. I tako su mi se snovi ostvarili i dvije želje ispunile. Postala sam učiteljica i vratila se matici među svoje učitelje i djecu svojih vršnjaka nakon kojih prođoše već mnoge generacije. I u školi su promjene neizbježne kao i u drugim područjima, ali ostaje ono što većina nosi u sebi, poziv u kojem ću uživati cijeli život.

Učiteljica razredne nastave – Dajana Kunovec Medaković

U školi je bilo veselo, uvijek se događalo nešto novo. Razred je bio proglašen najmirnijim razredom jedne godine. Đaci smo bili šaroliki, živa, zdrava seoska djeca. Kao djevojčica prije škole igrala sam se učiteljice i to sam postala! A danas, ma, i danas je lijepo na neki drugi način. Najljepše su godine mladosti, ali i ove danas nose svoju draž. Kakva su vremena bila? Klinci, zdrava seoska djeca, prijatelji koji su se međusobno družili, voljeli i plakali na kraju osmog razreda osnovne škole. A onda je otišao svatko na svoj put. Putevi su nas raznosili na sve strane. Danas su ostala sjećanja na lijepe zgode i male ljubavi!

Učiteljica razredne nastave – Melita Andlar

I ja sam bila đak ove škole. Rado se sjetim tih đačkih dana. Školske godine 1975./1976. krenula sam u prvi razred u Gornjoj Jelenskoj u kojoj sada živim i radim. Moj učitelj bio je Mijo Potrkač. Bilo je lijepo i bezbrižno đačko doba. Od petog razreda svakodnevno sam putovala autobusom u matičnu školu u Popovači. To vrijeme se teško može usporediti s današnjim vremenom, svi smo se lijepo družili, igrali i razgovarali. U autobusu je vladao smijeh i žamor. Sada kada već imam 30 godina radnog staža u učionici, rado se sjetim tih dana. Tada nisam mislila da ću jednog dana raditi u školi koju sam pohađala i sjediti u zbornici zajedno sa svojim učiteljima. To nije bilo ni u najljepšim snovima, a postalo je stvarnost. Neizmjerno sam sretna što sam dio ove škole.

Iz zanimljivoga, a i poučnog razgovora s našim učiteljicama, učiteljima i djelatnicima škole možemo zaključiti da većina naših sugovornika govori da je došlo do promjena u nastavi, pristupu učitelja i ponašanju učenika. Kako vrijeme prolazi, tako se ljudi, običaji i kultura mijenjaju. Zanimljivo je i da većina naših sugovornika nije ni pomišljala da će se vratiti u svoju školu i raditi u njoj. Tko zna, možda jednoga dana i mi ili netko od naših kolega i prijatelja iz škole bude ovdje učiteljica, spremačica, kuhar, tajnica, pedagogica, domar, ravnateljica.

Amalia Kujundžić i Alma Kutlić, 5.b