LONJA

Žuta, kak kača rđava

Vleče se Lonja.

Vu vrbi tiči spiju

Kaj se tu rodiju.

 

I tak z dena vu den

Lonja teče, teče

I kak da za sobum

Sunce i se življenje

Vleče.

Nevenka Bedeković, 8.f (1980.)

 

MI SMO IZVOR KOJI CE JEDNOGA DANA POSTATI MORE

Jeste li ikada gledali potok koji se upravo rodio, izašao iz izvora i krenuo u svijet? Jeste li promatrali njegovu hitrost, radost i znatiželju? On se nije zaustavio na livadi, tiho obilazio cvijeće i sanjario, već je birao najkraće i najteže strme putove. Koliko grana i kamenčića, njemu pravih brana, nije preskočio! S kakvih se samo planina, u obliku slapova, rušio u uske kanjone! U njegovoj svakoj kapi blista želja za ciljem da dođe do rijeke i zajedno s njom krene dalje. Kao rijeka, njime će ploviti brodovi, trupci, plivat će djeca. Možda će preko njega graditi čvrste, suvremene mostove? Možda će vidjeti velike gradove? Žubori potočić koji nije lijen, koji se ne zadovoljava odmaranjem u tihoj, skrivenoj hladovini žbunja, već se radoznao, željan znanja, žuri dalje u budućnost, u život kojim će pomoći drugima, sebe ovjekovječiti i ostaviti za sobom trag.

A zar nismo i mi poput maloga, nestašnog potočića? Jednom se rodimo, ugledamo svijet, uživamo u njegovim blagodatima, sretni smo jer smo slobodni i osim majke, ništa nam ne treba. Ali to ne traje vječno. Krenemo u školu. Žudimo za znanjem, htjeli bismo sve odjednom naučiti. No, nije sve tako lijepo. Željni znanja, susrećemo se s poteškoćama, ali tada naš duh ne bi smjela srušiti jedna jedinica i neuspjeh. Mi moramo biti hrabri, odlučni, jedan p otok koji će postati rijeka, a kasnije i more. Naša želja da postanemo nešto veliko ne smije tada presušiti.

Zar je potočić stao kod kamenčića? Zar nas može zaustaviti jedna slaba ocjena? Ne, mi moramo biti uporni, učiti neumorno da bismo se svojim djelima ovjekovječili i da naše ime, kao i ime rijeke, ostane negdje zapisano. Svojim zanimanjem pomoći ćemo cijeloj zajednici, graditi suvremeniju i bolju našu domovinu. Tada našu slavu neće ovjekovječiti neki papir ispisan našim imenom, neki spomenik. To su samo spomenici kulture. O nama će govoriti naša djela, plodovi našega rada. Oni će nas ovjekovječiti kod sljedećih, mladih generacija.

 RENATA JAMBREŠIĆ, 5.r. (1978.)

 

NEKA CIJELI OVAJ SVIJET SJA U SUNCU

Svakodnevno na Dnevniku slušam „ovaj objavio rat onome, onaj se svađa s ovim, ljudi obolijevaju zbog zagađene prirode, grade se nove neekološke tvornice, umiru milijuni gladnih Afrikanaca…“

Zašto, umjesto tih ružnih slika, ne vidimo i ne čujemo nešto čemu ćemo se radovati i veseliti? Zašto se samo vode ratovi, zašto ti ljudi ne shvaćaju da smo na neki način svi braća, da je Zemlja naš zajednički dom koji treba čuvati i na kojoj se trebamo voljeti i poštovati. Zašto ne postoji netko tko bi rekao: „Stop ratovima, izrađivanju oružja, stop svađama, gradnji nuklearnih tvornica, stop svim lošim stvarima na svijetu!“? Surađujmo svi zajedno! Krenimo k pravome putu koji nas vodi prema sreći, novom i boljem životu. Borimo se!

Svaki dan zrak je sve zagađeniji, pun otrova štetnih za ljudski organizam. Ako se to ne spriječi, za koju godinu to će uništiti Zemlju. Sada trebamo  misliti na naše potomke, graditi za njih bolji i savršeniji svijet, svijet koji nije zatrpan smećem, već cvijećem, šumama, čistim rijekama. Moglo bi uskoro biti kasno ako ne počnemo djelovati.

Razmislite malo i krenite u izgradnju novoga i boljeg svijeta, neka sunce obasja baš svaki kutak Zemlje.

 ANTONIJA BILIĆ, 8.a (1990.)

 

PREDSJEDNIČKI IZBORI 2000. – JESU LI TO SAMO PUSTA OBEĆANJA?

Napokon sam dobila pravo da iznesem svoj stav prema politici – jednoj od najvažnijih stvari ovih dana. Svake večeri, točno u 20:35 službeni je završetak moga dana. Pisanje zadaće, lektira i sviranje završili su pet minuta prije početka emisije „IZBORI 2000.“ Tražim dobro mjesto gdje bih sljedećih četrdesetak minuta mogla udobno pratiti upoznavanje predsjedničkih kandidata – njihovih prijedloga i obećanja o načinima na koje bi oni vodili državu.

Od vrtoglavih 24 kandidata koji su se u početku prijavili, samo ih je 9 (iako je možda i to previše) ostalo do kraja „trke“ u kojoj je samo jedan pobjednik. Kampanja je prolazila korektno, ali mi se baš i nije svidjelo to što su neki kandidati iznosili tuđe nedostatke, samo da bi sebe istaknuli, no to je sve ipak bilo u granicama kulturnoga i tolerantnoga ponašanja. Bilo je izrečeno mnogo lijepih riječi i obećanja, a koja su istinita, pokazat će vrijeme. Na kampanje je potrošeno jako puno novca koji, nadam se, nije uzaludno potrošen, a i to je bila jedna od bitnih razlika kod predstavljanja kandidata. Načini obraćanja javnosti bili su vrlo raznoliki te smo putem njih mogli dobro analizirati svakoga kandidata, a na onima starijima, koji su imali pravo na tu građansku dužnost, bilo je da svoj glas povjere onome za koga su smatrali da je dostojan za izvršavanje predsjedničke dužnosti.

Građani koji su svoj glas odlučili povjeriti gospodinu Draženu Budiši, svoga su kandidata mogli viđati na mnogobrojnim jumbo plakatima, u spotovima, na koncertima, uvijek nasmiješena lica, s punim ustima samohvale i obećanja te je sve to izgledalo malo previše nerealno i savršeno da bi bilo stvarno. No, to je njegov izbor načina obraćanja javnosti i što mi tu možemo. Na stotinjak predizbornih skupova po cijeloj Hrvatskoj, dijeleći besplatne sokove u boji koja simbolizira njegovu stranku, a pod geslom „IZABERITE PROMJENE“, Budiša ja prikupljao svoje glasove. Jedna od mojih primjedbi ovom predsjedničkom kandidatu je to što je obećavao skromnost i štednju na svakom koraku, u toj mjeri da čak smanji plaće državnim dužnosnicima – sve za dobrobit Hrvatske, dok je on sam bio jedan od kandidata čija je kampanja bila najskuplja.

Drugi kandidat Stipe Mesić je također imao mnogo predizbornih skupova dijeleći besplatnu kavu i lijepe riječi, dokazujući da je, uostalom kao i svi drugi, baš on taj koji zadovoljava kriterije za novoga hrvatskog predsjednika.

Dr. Mate Granić, predsjednički  je kandidat koji je također davao mnogo obećanja, a njegove su ideje bile potkrijepljene time što je on imao dobre temelje za ostvarivanje promjena. No, samim time što je njegova stranka izgubila na parlamentarnim izborima, kao i zbog nekih nesuglasica unutar stranke, njegove ideje nisu došle do punoga izražaja.

Iza ove trojice, po mnogima najjačih, kandidata slijedi dr. Slaven Letica koji je jedini od ostalih šest kandidata mogao koliko-toliko pratiti spomenutu trojicu. Letičino se predstavljanje uvelike razlikovalo od drugih predsjedničkih kandidata. On sebe nije predstavljao kao najboljeg, najpametnijeg i najpoštenijeg čovjeka kojemu ne treba savjetnik. Njegovo lice nismo često viđali na ekranima i plakatima. On je svoje ideje davao drugima, ali je ujedno i tražio rješenja za mnoge probleme obilazeći tvornice, knjižare i ribare, od kojih nije tražio burni pljesak i pohvale, kao ostali. Njega nije bodrila nijedna od jakih stranaka, već skupina mladih ljudi – „Generacija noći“.

Ostali kandidati dobili su vrlo malo glasova te njima nisu mogli utjecati na rezultate.

Sada, na kraju, moj zaključak je da je ostala još samo jedna velika nepoznanica – TKO ĆE BITI PREDSJEDNIK? – između dvojice koji su dobili najviše glasova. Tko god da bude izabran za predsjednika, smatram da bi već jednom trebao zaboraviti prošlost te poticati i druge ljude da to učine. Trebao bi izvršiti sva obećanja koja je dao jer će se, u protivnom, narod osjećati prevarenim. No, što god da se dogodilo, predsjednik bi u svakom trenutku trebao ostati na čvrstim nogama i nikada ne stati na pola puta.

A SAD, KOLIKO JE BILO REALNIH, A KOLIKO LAŽNIH OBEĆANJA… TO ĆEMO JOŠ VIDJETI.

IDA PAVLIĆ, 8.r. (2000.)

PROLAZNA MOĆ

Vidim stope na pijesku i val kako ih briše,

Nemirno je more, uz prve kapi nestašne kiše.

 

Sunce se trudi zloslutne oblake slomiti

I svoje zlatno runo pučinom prosuti.

 

Vjetar i bura stegli su bešćutno svoje ruke,

Valovi glođu obalu i brišu nježne ljubavne poruke.

 

Al’ oni su samo nejasan zakon okrutne moći!

Hrabri se galeb snažno bori do voljene doći.

 

Šumovi mora sve glasnije i glasnije zbore.

„Bit će bolje!“ sunčeve zrake veselo odgovore.

 

Sunce se opet beskrajnom moru smiješi,

Miluje obale i slomljena jedra tješi.

 

Galeb s dragom sretno na žalu sjedi,

A slika opake moći polako blijedi.

ANJA GRGIĆ, 8.a (2001.)

 

Haiku

 

Kapi procure

I kroz otvor zaklona,

I  uplaše nas.

 

                                                                       Kap po kap. Pljusak!

                                                                 Otac na bauštelu

                                                         Upala pluća.

 

Nasilna kiša.

Umiru nježne latice.

Stabljika vene.

 

Zrake i lišće

Zagrle se i ljube.

Zavlada radost.

 

                                                                       Adrijana Bartolić, 8.a (2002.)

 

Pametovanje

Pametnjaković je onaj koji je pametan, prepametan ili možda nedovoljno pametan. Pametnjaković uvijek puno pametuje. Možda misli da će njegova pamet postati pameturina, a mozak mozgurina, a možda mu ipak pamet postane pametić, a mozak mozgić. Pametnjaković misli da ima super pamćenje, da je izvrstan pamtilac i da će zbog toga biti zapamćen za pamtivijeke.

A kako je u našem vijeku? Kod nas su se pojavila dva nova virusa – maksipamet i minipamet. Ako malo pametuješ, a puno radiš, oboljet ćeš od minipameti. Ako stalno pametuješ, a malo radiš i bolje se snalaziš, oboljet ćeš od maksipameti. Na sreću, postoji lijek protiv tih virusa. Zove se pametnjak. Popiješ lijek, prestaneš pametovati, počneš više raditi i živiš u nadi da ćeš nešto i zaraditi.

ANTONIO ARCELLA, 8.e (2003.)