Naš Noa Grgurić, učenik 6.a razreda, snimio je razgovor sa svojom bakom Milicom i podijelio ga s nama. Noina baka Milica bila je prva generacija učenika u našoj školi, u tada novoj zgradi. Baka je Noi ispričala svoju priču iz djetinjstva i školovanja, a Noa je taj zanimljivi razgovor snimio i podijelio s nama. U nastavku pročitajte bakinu zanimljivu priču.

„Ja sam baka Milica, Noina baka. Rođena sam 1955. godine, to je bilo deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i vladalo je veliko, veliko siromaštvo. Mi nismo baš imali ničega niti za jesti, a bome spavali smo na slami, na strožama. To su napunjene vreće sa slamom koje se stave na krevet i onda se gore stavi plahta pa se pokriješ tuhicom, a tuhica je bila isto tako sašivena od platna i unutra je bilo guščje ili kokošje perje. Moji roditelji su bili jako siromašni pa su imali samo jedan krevet i jedan stol. Imali su i jednu rajnglu i jednu žlicu, jednu vilicu i jedan nož. Ja se sjećam dok sam bila mala da smo čekali da mama nahrani mene pa onda su jeli tata i mama. Kad sam već krenula u prvi razred, onda je bila otvorena ova naša škola i ja sam bila prvi razred i među prvim učenicima koji smo krenuli u tu školu. Bila je prekrasna i razredi su bili prekrasni, sve je bilo novo: nove klupe, nove stolice, nove ploče. Bila je voda u razredima pa smo mogli oprati ruke. Bili su novi WC-i i prekrasne bijele lampe, tih se lampi najviše sjećam. Kad smo išli u školu, ja sam stanovala dosta daleko od škole i imali smo možda sat vremena hodanja. Bili bi presretni kada bi ujutro išao mljekar i kad nije bilo snijega, po ljetu, onda je netko vozio na kolima i mi smo se svi popeli na ta kola i vozili se s mljekarom do škole. Kad je bila zima, onda je mljekar vozio mlijeko na sanjkama, to su bile velike drvene sanjke i mi smo se svi popeli na sanjke i onda smo se vozili na sanjkama do škole, nekad i iz škole, ako smo išli ranije kući.“

Karla Javorski, 7.b